Snovidjenja Slike misaonog toka i plutajuce aluzije

Već duže vrijeme bezuspješno nastojim započeti sa pisanjem ovog master rada. Ono
što mi je na samom početku stvorilo odbojnost jesu pravila po kojima bi se morao
pisati ovakav rad, a to je upravo ono što razara i tjera me na vječitu borbu protiv
šablona i svega što je nametnuto u umjetnosti. Tragajući za kakvim takvim
kompromisom (ako ga je uopšte moguće pronaći) nastali su ovi redovi...
Umjetnost je sloboda i ništa manje od toga, pa zašto je onda potrebno objašnjavati?
Kome? Da li onome koji i nakon gomile objašnjenja neće razmišljati na način koji smo
željeli ili će ga nečije objašnjenje samo udaljiti od ljepote stvaranja? Nismo li o
tome trebali ćutati? I nije li to najsuptilni način da se u onome koji posmatra
probudi želja da i sam učestvuje? Ponekad mi se čini da se ni od jednog poziva ne
očekuje toliko objašnjenja kao kod umjetnika. Ta silna potreba da se umjetnost
demistifikuje, da se što više približi širokim narodnim masama dovodi do
omalovažavanja iste. Na neki čudan način se omalovažavaju i oni kojima je to navodno
objašnjenje potrebno. Vjerujem da je svaki čovjek u stanju da osjeti umjetnost (bilo da
se njom bavi ili ne) ali na svoj način i zašto bi se to moralo podudarati sa onim što
je umjetnik osjećao stvarajući svoje djelo. Jedno i drugo gledište može biti ispravno
i umjesto što se negiraju oni se prosto nadopunjavaju. Na kraju, biću iskren, čest je
slučaj da umjetnik kada pročita kritiku nekog istoričara umjetnosti o svom djelu,
više ni sam ne zna šta je naslikao. Bilo kako bilo, pokušaću eto otvoriti um i za ove
nove dimenzije.

oai:fedora.unibl.org:o:334

Pronađite slične unosetext

Pronađite slične unose2018-04-11

http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/2.0/at/legalcode